Krešimir Mikić

Pokretne slike, umjetnost i mediji pokretnih slika (filma, televizija i sl.) civilizacijska su prekretnica prošlog stoljeća s nesagledivim razvojnim mogućnostima sadašnjosti i budućnosti. Dominantni komunikacijski mediji suvremenosti (televizija, Internet) temelje se na strukturama pokretne slike, a time i na stvaralačkim kompetencijama u strukturiranju pokretnih slika, a pokretne slike su jednim od ključnih, širokoutjecajnih umjetničkih područja. Međutim, oni jedinim dijelom (umjetničko-stvaralačkim) nisu uopće zastupljeni u «Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi», ili su kao ‘kulturni fenomen’ zastupljeni usputno, kao tek posebni, odnosno popratni sadržaj.

Ironično je da ‘Umjetničko područje’ u nacionalnom kurikulumu obuhvaća samo dvije umjetnosti: likovnu i glazbenu, a da umjetnosti pokretnih slika u tom sklopu nema ni spomenute usput, a kamoli kao autonomni dio umjetničkog područja.

 

Prijedlog

U naše osnovne i srednje škole treba uvesti samostalni predmet medijska kultura – medij i umjetnost pokretnih slika. Taj predmet bi imao dva povezana vida: obrazovanje za razumijevanje tih medija i govor o njima, i kreativan rad u pokretnim slikama.

U sadašnjoj situaciji u predmetnim sadržajima Hrvatskog jezika ili Književnosti nalazi se medijska kultura, a u njezinu sklopu i film, kao jedna od sastavnica – kao „posebni sadržaji i oblici izražavanja posredovane jezikom i ophođenje s njima” koji se trebaju obraditi u sklopu jezično-komunikacijskog područja. Iako je dosad i takvo rješenje bilo bolje od nikakvog, ono je već postojalo i nastalo iz nekad mnogo bolje koncipirane nastave. Uvođenjem novog kolegija osnovni predmetni sadržaji više ne bi bili sadržani u predmetu Hrvatski jezik, koji bi na taj način dobio novi nužni prostor.

Treba podsjetiti da je upravo Hrvatska još 60-ih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući pok. prof. dr. sc. Stjepku Težaku, bila vodeća europska zemlja u obrazovanju za medije u našim školama, a danas, kad su mediji sastavnica života djece i mladeži nastava je reducirana tek na sat dva u osnovnoškolskom i srednjem obrazovanju.

Nedavna empirijska istraživanja po našim školama ukazala su da je tek zanemarivi postotak nastavnika hrvatskog jezika doista i držao nastavu iz filma, da je stjecao dodatno obrazovanje za to (mnogi nemaju nikakva obrazovanja na tom području i nikakva orijentira kako da ga obrađuju), a da većina niti stigne, niti su za to opremljeni da ikako dodirnu područje filmske umjetnosti, televizije i drugog što se uključuje u ‘medijsku kulturu’.

Uz to, upitno je koliko je termin ‘medijska kultura’ uopće prikladan za ono što se njome obuhvaća. Medijima, u prevladavajućem današnjem smislu, ne drže se niti jezik niti književnost, a niti kazalište. Medijima u suvremenom smislu drže se novine, radio, televizija, film i tzv. ‘novi mediji’, koji su u ekspanziji, i učenici moraju ovladati osnovnim znanjima o tim medijima. Mora se razvijati njihova medijska pismenost i odgajati ih za medije, kako u doživljajnom prihvatu tako i u kreativnom djelovanju.

Na osnovnoškolskoj razini to se donekle, ali nedovoljno provodi, no za srednje škole nužno je izraditi adekvatni nastavni plan i program iz tog područja i konkretnog nastavnog predmeta. Nikako, po našem mišljenju, ne bi bilo dobro da se kompleks sadržaja medijske kulture i umjetnosti pokretnih slika veže uz neki novi drugačiji predmet, primjerice Informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, jer mediji tome pripadaju samo jednom malom tehnološkom razinom.

Bitno je naglasiti da se učenici hrvatskih škola bave i izvannastavnim medijskim aktivnostima (filmska-video družina, školske novine, školski radio) i da je za ozbiljno bavljenje njima nužna medijska kultura, kao što je i nastavi medijske kulture od vitalnog značaja kreativan rad u ovim izvannastavnim aktivnostima.

Kad je riječ o srednjim školama, treba naglasiti da nedostaju adekvatne škole za medijsko obrazovanje, a da nedostaju i mogućnosti da se u sklopu općeobrazovnih škola na višem stupnju razvija medijsko obrazovanje, to učenici na odgovarajuće visokoškolske ustanove dolaze bez dostatnog osnovnog medijskog obrazovanja. Praktički to je skok iz osnovne škole na fakultet, i to iz minimalnog znanja koje tamo mogu steći u par nastavnih sati, na studij koji podrazumijeva razmjerno visoku predkulturu i orijentaciju i u novim medijima što su u snažnome rastu i dio su svakodnevice mladih.

Današnja srednja škola je nezamisliva bez nastave na tom području kojim s razvijaju kako oblikovanje mladih ljudi i njihovih kreativnih sposobnosti tako i uvjeti za zdravo konzumiranje predmetnih sadržaja. Besmisleno je rabiti medije, kritizirati ih, iznositi kritičko mišljenje i kritički sud o medijskim sadržajima, a da ih pritom mladi čovjek uopće ne poznaje, da nema obrazovno organizirane i priznate mogućnosti kreativnog ogledavanja u njima, osim na konzumnoj «kućnoj» razini.