Svjetski festival animiranog filma

Andrija Jovićević

Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 6. do 11. lipnja 2022.

VELIKO NATJECANJE DUGOMETRAŽNOG FILMA ANIMAFESTA 2022 DONOSI SEDAM OSEBUJNIH PRIČA

             Ako je Hayao Miyazaki najcjenjeniji, onda je za Oscara nominirani Mamoru Hosoda sa svojim studijem Chizu zasigurno najpopularniji redatelj dugometražne anime. Teme mladosti i sazrijevanja u otežanim uvjetima i neobičnim situacijama postojano karakteristične za njegov rad središnje su i u Hosodinu posljednjem filmu Belle koji je u Cannesu zaslužio 14-minutne stajaće ovacije, a u VN dugometražnog filma Animafesta 2022 ima svoju hrvatsku premijeru. Povučena i ožalošćena, pjegava sedamnaestogodišnjakinja u virtualnom je svijetu zahvaljujući pomoći školske prijateljice velika pjevačka zvijezda – u mreži “U” privlači talentom biometrijski izvučenim iz njezina “zapisa” te digitalnim krpežom pjesama i izgleda. Problemski, ali ne osuđujući pogled na društvene medije i internet (posebno upečatljiva oštrica upućena je “komentarima”), odnosno na život na razmeđu dviju realnosti, oduševljava podjednako realizmom scenografije i razigranim prikazima fantazije s autoru omiljenim elementima futurizma i nadrealizma. Disneyjev animator Jin Kim sudjelovao je u oblikovanju glavnoga lika, dok je slavni irski studio Cartoon Saloon radio pozadine, pa ne čudi da je ukupni rezultat uistinu spektakularan prizor za oči i uši, podjednako u hiperrealističnom “stvarnom” i nemoguće mnoštvenom virtualnom svijetu. Na pola puta između pop-glazbenog SF-a i aktualizirane adaptacije Ljepotice i zvijeri (izvorne, kao i Disneyjeve verzije) te s karakterističnim anime humorom koji ovoga puta počiva na kontrapunktu digitalnog i analognog, Belle je realizacija Hosodina tridesetogodišnjeg sna o adaptaciji omiljene bajke.

Za Oscara nominirana dobitnica Zlatnog medvjeda i Annecyjeva Kristala, češka redateljica Michaela Pavlátová predstavlja nam pak Maad, moje sunce, slobodniju adaptaciju romana Frišta Petre Procházkove temeljenog na ženskom iskustvu života u Afganistanu. Gorko-sladak film o predanosti, slobodi izbora i balansiranju između osobnog i kolektivnog morala prati prašku studenticu koja udajom seli u Kabul i pod novim imenom Herra pristupa obitelji supruga Nazira. Par koji ne može imati djece preuzima brigu o dječaku Muhamedu koji pati od hidrocefalusa, ali u novoj obitelji postaje poveznicom, svjedokom i pratiteljem. Riječ je o kompleksnom prikazu afganistanskog društva 2011. godine s posebnim osvrtom na položaj žena i djevojčica koji povremeno iz Pavlatovoj svojstvene “opservacije” klizne u angažiranost, ali koji ne ustraje toliko na individualnoj zloći, koliko na sistemskoj opresiji i nemogućnosti izlaska iz nje, bez obzira na pojedinačne dobre namjere i izboje progresivnosti. Takve okolnosti moraju imati tragične posljedice, no kraj filma ostavlja otvoren prozor afirmaciji ljubavi usprkos golemim kulturološkim razlikama. Pojedinačni likovi nijansirano su karakterizirani i njihove su ljudske motivacije, za dobro i za zlo, autentične i snažne. Tako usprkos vjernom prikazu sistemske mizoginije koja se ogleda u obiteljskom životu nije riječ o aktivističkom, već o realističnom i individualiziranom filmu. Maad, moje sunce rađen je sedam godina u Češkoj, Afganistanu te na otoku Réunion u tehnici 2D animacije kojom dominiraju tople, svijetle i prozračne boje, uz poneki kraći stilizirani glazbeno-plesni umetak.

Korištenje zahtjevnih i posebnih tehnika, naročito onih koje ne omogućuju mnoštvo detalja u oblikovanju likova, u kratkom animiranom filmu često je izvanredan odabir koji, međutim, u dugometražnom može predstavljati veliki rizik. Ne samo zbog truda, vremena i cijene, već stoga što se “tehnika kao atrakcija” brzo iscrpljuje. Srećom, Prijelaz redateljice Florence Miailhe i scenaristice Marie Desplechin (u nas poznate po igranom filmu za mlade Uvijek svoja) ne upada u tu zamku jer pažnju zadržava ne samo atraktivnom slikarskom pojavnošću ulja na staklu, posebno pogodnom za prikaz sjećanja, prošlosti i fluidnih prostornovremenskih prijelaza u filmu koji se i predstavlja kao imaginarna autobiografija, nego i pričom. Brat i sestra u ovoj fikcionalnoj, ali evokativnoj migrantskoj alegoriji bježe od pogroma te nakon gubitka vlastite obitelji upadaju u niz surogatnih zajednica poput mladih uličara, grotesknih pigmalionskih usvojitelja, cirkusa, kolibe šumske “vještice” i političkog zatvora. U zaraćenom liminalnom svijetu vojski i šverca ljudima kojim vladaju oportunisti i kompromisi junaci nastoje “prijeći granicu” i dokopati se “novih obala”. Nadahnut progonima Židova u Rusiji, a uglavljen u slobodni prepjev balkanskih izbjegličkih ruta, Prijelaz u nekim trenucima prelazi i na teritorij bajkovitih parabola u kojima su dječje suze vrlo česte, ali se nadaje i kao film o sazrijevanju kroz niz samodefinirajućih događaja u kojima junakinja filma, slijedom animacijske tehnike često prikazana u profilu, uporno odbija zaboraviti svoju prošlost te umjetnički svjedoči o svome iskustvu crtanjem. Dječja mašta i staračko sjećanje, realizam i arhetipska struktura herojskog putovanja te provodni simboli slobode susreću se u ovom slatkišu za oči, dušu i um.

Dobitnik Animafestova Grand Prixa 2004. za Glava goru (nominiranu i za Oscara) Koji Yamamura ove godine u Zagreb šalje svoj dugometražni prvijenac Deseci sjevera, poetični egzistencijalistički film koji je kao kafkijansko-orvelijanska varijacija na suvremeno otuđeno i omamljeno kapitalističko življenje lišen klasične naracije, ali koji unikatnim crtežom, autorovom prepoznatljivom ironijom sadržanom u filozofskim natpisima te potpurijem jazza, tanga, valcera i brechtovskih songova dinamizira strukturu, drži pažnju i uranja u nevjerojatne prizore dostupne samo kinoiskustvu. Drugim riječima, ako ove godine želite pogledati samo jedan nenarativni film, neka to budu Deseci sjevera. Dominantno zagasit u tonovima crne, bijele, sive, zelenkaste i smećkaste, Yamamurin nadrealistički, nikada posve apstraktan crtež tematizira prije svega obješenost u vremenu kroz tenziju zaustavljenog, treperavog pokreta – zapelost između želje/zamisli i realizacije simbolički utjelovljenu u kreativnoj blokadi. Starinski drvenast, izboran i retro, ali atmosferičan, metafilmski i metateatarski, vizualni dizajn ovoga djela posjeduje onu pravu filmsku teksturu sklopljenu od autorovih ilustracija objavljivanih kroz tri godine u tridesetak brojeva časopisa Bungaku-Kai.

Iz Grčke nam stižu Čuvari vječnosti (r. Aristotelis Maragkos), neobična, ali fascinantna žanrovska rekombinacija koja izgleda kao papirnata verzija Zone sumraka. Ništa neobično, jer film se koristi slikom televizijske mini-serije Langolijeri (1995), adaptacije djela Stephena Kinga (1988), koja premisom podsjeti na jednu od slavnijih epizoda serije Roda Serlinga prije negoli se razvije u tipičnu kingovsku situaciju izolirane skupine ljudi pod izvanjskom (i unutarnjom) prijetnjom. No Čuvari vječnosti upotrebom crno-bijelog kolaža komprimiraju i transformiraju svoj višestruki predložak, odnosno, kao što je pronicljivo primijetio Andrew Robertson, oni nisu samo metatekstualni, već i metateksturalni. Naime, Maragkos je najprije sličicu po sličicu na papir ispisao taj neupitno loš, ali zabavan TV film iz 90-ih, potom ga nanovo fotografirao i animirao, ali i montažom učinio napetijim, kraćim, zanimljivijim i psihološki mnogo uvjerljivijim nego što je ikada bio. Drapanjem, gužvanjem i općenitom manipulacijom papira rekontekstualizirao je ovaj SF triler “naslojavanjem prizora” i fantastičnim elementima fabule pridao fizičku manifestaciju – u trganju papira ogleda se, naime, i trganje vremenskih niti, kao i psihe glavnoga lika u interpretaciji Bronsona Pinchota. Originalan kako na tehničkoj, tako i na pripovjednoj razini, ovaj napeti i doslovno “slojevit” film u osvježenoj animiranoj verziji zadržava međutim i ono dobro iz TV produkcije 90-ih – trash vremenske paradokse i uveseljavajući twist, pa je uz cameo ulogu slavnoga pisca svakako i film za njegove poklonike.

Plodni poljski dokumentarist Tomasz Wolski više je puta na filmskim festivalima u Zagrebu izlagao svoje radove. Kako se njegov posljednji film 1970 o perspektivi komunističkih aparatčika za uredskim telefonima na krvavo gušenje štrajkova u poljskim gradovima služi lutka-filmom (rad Roberta Sowe) kako bi dinamizirao arhivske audio i videozapise, stigao je i na Animafest kao dio sada već redovne produkcije animiranih dokumentaraca. Lutke su rađene prema stvarnim predlošcima pa ne sežu u grotesku, premda su im neki prispodobili i utjecaje braće Quay. Zbog manjeg budžeta malo se, međutim, kreću što je kompenzirano scenografijom, svjetlošću i radom kamere te omjerom 4:3 i pridodavanjem sitnih grešaka i nečistoća koji sliku približavaju “maglovitosti” 16-milimetarskog arhivskog filma. 1970 pravi je film za poklonike povijesnog i političkog filma, na dalekom tragu Rithyja Panha i Sergeja Loznice te svojevrsni duhovni nastavak autorove Obične zemlje.

Talijanski majstor Alessandro Rak treći se puta natječe u VN dugometražnog filma djelom Yaya i Lennie – Hodajuća sloboda, ekološkom fantastikom ili biopunkom smještenim u postapokaliptični Napulj te naslonjenim na Steinbeckovu dulju pripovijetku O miševima i ljudima. Naslovni junaci, snažni mladić s poteškoćama u razvoju i snalažljiva djevojka, vođeni slučajem u kojem vide slobodu lutaju okolnom prašumom, odbijaju odrasti te bježe od vojnika orvelijanske vlade koja ih želi prisilno civilizirati. Put im se isprepliće i s karnevalesknom skupinom glasnih čudaka, samoproglašenih “revolucionara” predvođenih svojevrsnim grotesknim Castrom koji na ruci ima tetoviranog Maradonu. Iako se time revolucionarne primisli pretvaraju u komični predah, relativizira se podjednako i slobodarski zanos plemena koja odbijaju akulturaciju (ali ne i medicinu i farmaciju), kao i tehno-optimistička ideologija Yayina ljubavnika iz redova vladinih vojnika. Ovom neposrednom i pomalo grubom filmu aduti su prekrasni leteći prizori kišnih šuma, česta upotreba protusvjetla i neobičnih perspektiva te glazba koju uz redatelja potpisuju Dario Sansone i Enzo Foniciello.