Mediji

Mediji

Pojam medija je višestruk, pa bi pri spominjanju tog naziva prvo bilo potrebno specificirati na što se misli pod tim pojmom. Pokušajmo to objasniti na primjeru medija filma. Pod medijem se pomišlja na fizikalnu – tehnološko materijalni – temelj filma (npr. na filmsku vrpcu, kameru s procesom snimanja na filmsku vrpcu, tehnologiju obrade vrpce i tehnologiju projekcije filmske slike s vrpce na platno), odnosno, istodobno se pod medijem podrazumijeva i proizvod te tehnologije – »zapis«, postignut tom specifičnom tehnologijom, a pohranjen u specifičnom fizikalnom mediju filmske vrpce i raspoloživ za projekciju. Međutim, oba su ova određenja medija nedostatni za određenje filma. Riječ je naime o tome da se mediji razvijaju, pa je ponekad teško reći koji je to medij, koliko se promijenio.

Recimo, iako je podosta od onog što se zadugo pripuštalo u filmski medij moralo biti ograničeno na vid, ubrzo je dolazak zvuka proširio perceptivni raspon i na sluh (zvučni film), a pokušavao se protegnuti i na ostala osjetila, odnosno kako se to događa danas s »kompjuterskom virtualnom zbiljom«koja podrazumijeva djelomično tjelesno sudjelovanje u vizualnome prizoru. Koja je od tih kombinacija precizno medij filma? Također, možemo utvrditi da film dosta toga dijeli s nekom drugom umjetnošću. Recimo, kazalištem, književnošću, glazbom, stripom s fotografijom i videom (elektronskim snimanjem), te računalom. Očito je da film kombinira raznolike medijske osobine. Nema čistog filmskog medija. Ako se i ne može izbjeći kolokvijalno spominjanje medija, nikako ga, međutim, ne treba koristiti kao čvrsti teorijski termin koji podrazumijeva preciznost. U najboljem slučaju postoje filmski mediji ili mediji pokretnih slika, kad govorimo o onom što rabimo kao pojam film.

Primjerice, ako uspoređujemo film i televiziju, dva srodna medija, neovisno o mogućnostima i ograničenjima, oni su srodni po tome što se temelje na audiovizualnoj registraciji. Oni pripadaju istom komunikacijskom sustavu, ali rabe donekle slične ili različite medijske izražajne mogućnosti i po tome se ipak razlikuju.

Govoriti o medijima danas više nego ikada u sebi sadrži i pojam medijske ovisnosti. Točno je. Mnogi teško uspijevaju othrvati se fascinaciji medijem. Ali tako je s mnogim stvarima u životu. Srećom veći dio ljudi će medije prihvatiti kao dio života, kao nešto čemu poklanjaju dio svog slobodnog vremena i svoje pozornosti. Medije će rabiti s mjerom i namjenom. No, postoje i oni drugi. Često oni dominiraju.

Postoje negativne i pozitivne strane medija, no treba se čuvati utopijskih tvrdnji. Opasno je kad se negativne osobine medija ističu kao jedine. Svjedoci smo svakodnevne preplavljenosti negativnim sadržajima u medijima. Znano je da svi reagiramo na negativno, pa nije zato čudno da nas ono angažira i na kognitivnoj i na emocionalnoj razini. No isto tako znamo iz psihologije i drugih znanosti da je izlaganje pozitivnim sadržajima jednako efikasno, čak i učinkovitije nego izlaganje, posebice djece, nasilnim, agresivnim i negativnim sadržajima. Nužno je stoga govoriti i o pozitivnim medijskim sadržajima, koliko su oni dostupni u medijima obzirom na negativne, poticati da ih bude više.