Filmovi Pedra Almodóvara na Tuškancu

Autor: Josip Grozdanić

Filmovi Pedra Almodóvara na Tuškancu

Tijekom veljače Filmski centar na Tuškancu nudi reprezentativan i vrlo atraktivan ciklus filmova najznačajnijeg suvremenog španjolskog filmaša Pedra Almodóvara. Premda u svojim ostvarenjima, osim donekle u izvrsnoj adaptaciji romana «Živo meso» britanske književnice Ruth Rendell, nikad nije bio sklon otvorenom iznošenju političkih stavova i «slanju poruka», Almodóvar je od svog prvijenca, komedije «Pepi, Luci, Bom i ostale djevojke iz grupe», smatran najznačajnijim predstavnikom «La Movide», filmskog, a dijelom i društvenog pokreta koji je najjasnije naznačio otklon od fašističke diktature generalissimusa Franca i pojavu novih kulturnih i društvenih strujanja u Španjolskoj. Nekadašnji rock-glazbenik, kazalištarac i scenarist underground stripova koji se bavio eksperimentalnim filmom, u svijet sedme umjetnosti ozbiljnije je kročio upravo u vrijeme kraja Francove strahovlade, a paralelno s promjenama u španjolskom društvu moguće je pratiti i stilske, tematske i izražajne mijene u Almodóvarovim filmovima, kao i njegovo autorsko sazrijevanje.

Pedrov dosadašnji opus okvirno je moguće podijeliti u tri kvalitativno neujednačena, no neosporno intrigantna autorska razdoblja, od kojih je posljednje i najzrelije vrhunac doživjelo Oscarom ovjenčanim naslovom «Pričaj s njom», a u koje se ubraja i recentna romantična melodrama «Slomljeni zagrljaji». Prvu fazu Almodóvarova stvaralaštva («Labirint strasti», «Mračni običaji», «Što sam učinila da zaslužim ovo?», «Matador», «Zakon čežnje»), onu koja mu je u okviru matične kinematografije osigurala kultni status i otvorila vrata svijeta, a koju obilježavaju hipertrofirana emotivnost, vizualna ekspresivnost, sklonost kiču, jarkom koloritu i bizarnim detaljima, te tematiziranje ženske seksualnosti i sadomazohizma (često svjesno dovođenih do ruba parodije i karikature), zaključuje dojmljiva humorna melodrama «Žene na rubu živčanog sloma», za koju je Pedro osvojio prvu oskarovsku nominaciju za najbolji strani film. Nakon što je «Ženama…» stekao međunarodni ugled, navedene značajke Almodóvarova autorskog rukopisa postupno će se tijekom sljedećih desetak godina mijenjati i bivati ublažavane, da bi ponekad izgledalo da je daroviti Iberijac zapao u autorsku krizu («Kika», «Cvijet moje tajne»), da više nema što zanimljivo reći, da pretjerano poseže za autoreferencijalnošću i derivativnošću, te da mu se novi filmovi svode na ponekad zamorna poigravanja ekscentričnim likovima, dramaturgijom, naracijom, i vizualnom (likovnom) komponentom djela. A onda je 1999. godine u kina stigla melodrama «Sve o mojoj majci», dosad najemotivnije i možda najintimističkije Almodóvarovo djelo zasluženo nagrađeno Oscarom, koje je svog autora predstavilo u prilično drugačijem, znatno mirnijem, zrelijem i promišljenijem izdanju. Dakako, (pre)naglašena emocionalnost, «camp» estetika, te galerija slikovitih likova i njihovih pomaknutih međuodnosa i dalje su bile vidno prisutne, no Almodóvar više nije insistirao na provokaciji, pogotovo ne onoj koja bi bila samoj sebi svrhom. Sve navedeno itekako je razvidno u njegovom najtoplije preporuke vrijednom ciklusu na Tuškancu.