Uvod u anatomiju ili … (2)

Autor: Josip Grozdanić

…kratka povijest pornića

Tijekom 1960-ih godina, u vrijeme seksualne revolucije, dolazi do promjene društvenih konvencija i rušenja tabua, uslijed čega se mijenja i odnos prema seksualnosti na filmu. Predaniji pornofili kao i oni koji tek ponekad na policama videoteka ili u bogatoj ponudi kablovskih programa posegnu za «zabranjenim voćem», znaju da su pornografski filmovi, koji kako rekoh marginalnu društvenu i kulturnu poziciju koriste za prešutnu afirmaciju i zagovor svog postojanja, te egzistiraju kao supkulturni rezervat onog nepoćudnog i prešućenog u dominantnoj kulturi, neobičan i u suštini bizaran križanac vrlo konvencionalnih, stereotipnih i jednoobraznih načina prikazivanja ljudske spolnosti s jedne, odnosno nerijetko maštovitih, energičnih i vitalističkih prizora neobuzdane seksualnosti s druge strane.
Kako u spomenutom eseju piše filmolog Hrvoje Turković, pornići su svojevrsni namjenski odnosno propagandni filmovi čija je temeljna funkcija afrodizijačka, spolno nadraživačka, njihov je cilj razbuditi maštu i libido gledatelja, dok su istovremeno ograničeni biološki i filmotvorno vrlo oskudnim repertoarom seksualnih igrica, odnosno ikonografskim siromaštvom i skromnim brojem raznolikih žanrovskih situacija. Upravo te činjenice presudno uvjetuju epizodičnu i iznimno jednostavnu dramaturgiju pornografskih naslova, djela samom svojom prirodom osuđenih na monotono nizanje seksualnih prizora, spretnost u režiranju kojih cijenjene autore XXX filmova poput starih asova Russa Meyera, Gerarda Damiana i Chucka Vincenta ili današnjih redateljskih zvijezda kao što su Luca Damiano, Móli i drugi, razlikuje od mnoštva bezličnih najamnika čije filmove zaboravimo već na početku odjavne špice.
Spomenuti Russ Meyer prvi je montažer, scenarist i redatelj pornografskih filmova koji je svojim djelima u međunarodnim okvirima stekao kultni status. Zaštitni znakovi Meyerovih ostvarenja («Mondo Topless», «Vixen!», «Iza doline lutaka»…) su starlete raskošnih oblina i vrlo bujnih poprsja te efektan spoj seksa i žestokog nasilja (erosa i tanatosa), čime je redatelj, dokazujući da savršeno razumije pravu prirodu i svrhu pornića, pokazao iznimnu spretnost u predočavanju muških seksualnih fantazija spojenih sa sekvencama ekstremnog, no u pravilu karikaturalno hipertrofiranog nasilja. Iz današnje perspektive djela Russa Meyera, pionira «seksploatacijskog» filma, doimaju se poput primjera osviještenog pornografskog «trasha» nastalog u vrijeme kad je seks na filmu, da parafraziram nostalgični rokerski reklamni slogan Siniše Škarice, još uvijek bio mlad.

S godinama se u porno industriju počelo ulagati sve više novca, a ostvarene su zarade inicirale nastanak velikog broja «filmova za odrasle», koji su svojim slobodnim scenama najavljivali pojavu «tvrdih» pornića namijenjenih masovnoj uporabi. A onda se 1972. godine pred uzbuđenim gledateljima pojavilo kultno «Duboko grlo», legendarni film Gerarda Damiana koji je, gledanošću se izjednačivši s naslovima iz tadašnje «mainstream» produkcije, gotovo preko noći stekao kultni status koji s nešto manjim intenzitetom uživa i danas.

• nastavlja se –

Vezani članci:

Sat-Multimedia 16