Sat-Multimedia & IT portal Satelitska-IPTV-Multimedija od 2006
Često razmišljamo o tome gdje su oni stari filmovi, želimo ih posuditi u videotekama (srećom nešto se danas može pronaći na DVD-ima). Kakvu kinematografiju danas imamo, pokušajmo to razmotriti na filmovima prošlog desetljeća gdje je, barem po mom mišljenju sve započelo. Filmovi devedesetih godina prošloga stoljeća još su relativno svježi da bismo o njima mogli donositi relevantne ocjene. Atributi poput „estetiziranje filmske slike“ ili „utjecaj estetike reklamnih poruka“ ili „mješavina žanrova“, odnosno „intermedijalnost“ nisu dostatni jer su se rabili i za ranija razdoblja. No, ako na to razdoblje primijenimo termine digitalizacija i globalizacija, jasnije ćemo odredili o čemu je riječ.
Filmska produkcija devedesetih godina prošloga stoljeća obilježena je novim načinom oblikovanja slike, točnije rečeno digitalizacijom. Primjenom računala ne stvaraju se samo novi specijalni učinci i trikovi, nego se provodi detaljna optička manipulacija. Filmska se slika u toj fazi filmske povijesti razvija od analognog prikaza zbilje do virtualnih, umjetno stvorenih novih svjetova. Prevladava digitalna simulacija zbilje, što otvara brojne mogućnosti i čime je u načelu sve moguće: predmeti se mogu rasplinuti, osobe nestajati i ponovno se pojavljivati, prisutne su brojne metamorfoze, prostorne iluzije stavljaju vrijeme izvan funkcije, irealni strahovi poprimaju realno obličje, zbilja se transformira… Sve postaje samo pitanje financijskih mogućnosti. Digitalna naknadna obrada snimljene građe postaje nova dimenzija u produkciji filmova. Primjenom efektnih postupaka (wrapping, morphing, digital composing, motion capture i ostalih) povećava se spektakularnost filmova i zadovoljava očekivanje gledatelja, a to ponovno privlači publiku u kinematografe odvlačeći ih barem djelomice od televizijskih prijemnika.
Time se, međutim, snažno mijenjaju i konvencije gledanja. Naime, fantastična radnja sada se doima realistično, svaka umjetna inscenacija postaje uvjerljiva i posjeduje autentičnost. Subjektivno se maštanje potiskuje i zamjenjuje digitalnom sugestijom zbilje. Film pritom dobiva na stvarnoj djelotvornosti maštovitih svjetova. Mnogi, međutim, u tome vide stanovito osiromašenje filma kao umjetnosti.
Digitalizacija i globalizacija na neki su način usko povezane, već stoga što novi filmovi traže mnogo novca, veliki kapital, a to je moguće osigurati samo uz pomoć golemih i moćnih monopoliziranih, međunarodnih industrijskih i bankarskih konglomerata. S druge strane uloženo se može vratiti samo s međunarodnoga tržišta.
Globalizacija filmske kulture podrazumijeva međunarodnu podjelu rada pri produkciji filmova, ali i transnacionalno tržište, distribuciju i prikazivanje, od kinematografa do videa i DVD-a, kabelskih i drugih televizija, do proizvodnje igračaka i još mnogo toga. Tako pojedine filmske uspješnice postaju fenomen transnacionalnog značaja.
Kako bi se takav proizvod u potpunosti doživio u cjelokupnom svojem „bogatstvu i sjaju“, potrebni su i popratni sadržaji, a njih nude multipleksi (film + gastronomska ponuda + kafići + trgovine + automati za igru +…). Pojava multipleksa stoga nije slučajna.
Globalizacija sa sobom nosi i kulturni transfer, sučeljavanje kultura. Proširenje filmskoga tržišta po isključivo ekonomskim kriterijima implicira različitost vjera, estetskih normi, kulturne prakse. Tijekom toga procesa stari sukob između „amerikanizacije“ i „europske filmske kulture“ još se više naglašava. U filmovima 90-ih koji se bave kulturnim srazom, ali i u mainstream-naslovima, gledamo Turke u Njemačkoj, Skandinavce u Italiji, Amerikance u Japanu ili Indijce u Britaniji…Zbog nedostatka prostora o toj temi nastavljam razmišljati i sljedeći puta…
Vezani članci
