Autor: Nebojša Slijepčević

OLYMPUS PEN E-P2

PEN E-P2 drugi je izdanak Olympusove serije fotoaparata micro4/3 formata. Riječ je o prilično novoj vrsti digitalaca: odlikuje ih veliki senzor i izmjenjivi objektivi, baš kao na DSLR-ovima, no u mnogo manjem kućištu. Ušteda prostora postignuta je izbacivanjem mehanizma ogledala koja nam kod SLR-ova omogućuje da u tražilu vidimo točno onu sliku koju ćemo i zabilježiti. Zato kod EVIL aparata kadriramo gledajući sliku na LCD zaslonu: bilo na leđima aparata, ili u elektronskom tražilu. Od tuda i kratica EVIL – Electronic Viewfinder, Interchangeable Lenses (Elektronsko tražilo – izmjenjivi objektivi).

Kad je Olympus, prije nešto više od godinu dana, svijetu pokazao elegantnu maketu ovog potpuno novog tipa fotoaparata, u foto-zajednici zavladalo je poprilično uzbuđenje. Naime, digitalna revolucija donijela je štošta dobro fotografiji, no ostala nam je dužna male aparate s dobrom kvalitetom slike. Malih, kvalitetnih filmskih aparata ima koliko hoćeš: od legendarnih Leica rangefindera, do serije prekrasnih Nikonovih „idiota“ od titana. No u svijetu digitalaca do nedavno nije postojalo ništa slično; kvaliteta fotki iz džepnih aparata bila je razočaravajuća.

Kada se konačno prošlog ljeta E-P1 pojavio na tržištu dočekan je s oduševljenjem, no i s čuđenjem zbog brojnih propusta. No, baš kao što smo i sumnjali, Olympus se poslužio poznatom taktikom postepenog doziranja funkcija. Ako sve daš u prvom modelu, tko će kupiti drugi? Još se E-P1 nije pravo ni smjestio na police dućana, već je najavljen nasljednik E-P2, jači i skuplji model.

E-P2 osvaja izgledom; mnogi će se složiti da je to trenutno najljepši fotić na tržištu. Kućište je metalno, crno i sjajno, u retro stilu. Djeluje vrlo skladno, iz aparata ništa ne strši: kotačić za izbor režima rada uvučen je u tijelo aparata, a grip je ispupčen tek nekoliko milimetara. Nažalost, kako to obično bude, zbog elegancije trpi ergonomija. Aparat najbolje leži u malim šakama. E-P2 je i teži nego što izgleda. Šezdeset deka i nije puno, ali se zbog nespretnog držanja ruka brzo umori.

Kao ni prethodnik, ni E-P2 nema ugrađen ni blic, ni tražilo. Izostanak bljeskalice neki neće ni primijetiti, a nekima će to biti neoprostivi nedostatak. Meni osobno više smeta izostanak lampice za auto-fokus. Auto-fokus je ionako bolna točka EVIL aparata. S izbacivanjem ogledala i optičkog tražila, nestao je i prostor za pravi auto-fokusni senzor, pa EVIL aparati koriste sistem detekcije kontrasta. Problem s tim sistemom fokusiranja je da je prilično spor i neprecizan, pogotovo pri slabom svjetlu. U takvim slučajevima pomaže fleš, ili AF lampica – no eto, E-P2 nema ni jedno ni drugo. Pa tako ponekad izoštri sliku iz prve, a nekad se muči i traži, dok vi gubite živce.

Nedostatak ugrađenog tražila riješen je jednostavno: u paketu sa aparatom dobijete (ili, točnije, prisiljeni ste kupiti) i vanjsko elektronsko tražilo, koje se smješta u ležište za bljeskalicu, i spaja na port za proširenja. Riječ je o vrlo kvalitetnoj spravici koja bitno povećava upotrebljivost aparata u ekstremnim uvjetima, na primjer na jakom suncu, kad lcd postaje gotovo nevidljiv. No kad koristite tražilo – ostajete bez mogućnosti korištenja vanjskog fleša. Opet, mene to ne smeta jer ionako ne volim koristiti blic, no vjerujem da će mnogi ostati razočarani.

U unutrašnjosti aparata skriva se već dobro poznati Panasonicov LiveMOS senzor od 12 megapiksela. Nije baš riječ o zadnjem kriku tehnologije, no Olympus iz njega cijedi maksimum. Slike su oštre, i s podnošljivim šumom i na višim osjetljivostima – ako baš niste cjepidlaka. Boje su priča za sebe, zasićene i dopadljive: u tome su Olympusovi inženjeri pravi majstori.

Aparat nudi uobičajene PASM režime rada, i cijelo mnoštvo takozvanih scenskih postavki. E-P2 naprosto pršti od funkcija i opcija. Jedna od najkorisnijih je elektronska libela, koja će vam pomoći da izbjegnete nehotično naginjanje aparata.

Poseban štos u Olympusovim aparatima zadnje generacije su ART filteri, efekti koje možete primijeniti kod snimanja. E-P2 ih ima čak osam, više od ijednog do sada. To su, redom: POP ART – prezasiti boje preko svake granice i pojača kontraste; SOFT FOCUS – simulira filter koji raspršuje svjetlo i omekšava sliku, idealno za peglanje bora sujetnih modela; PALE & LIGHT COLOR – izblijedi boje, tako da fotke izgledaju staro; LIGHT TONE – smanjuje kontrast; GRAINY FILM – daje crno-bijele slike jakog kontrasta i naglašenog zrna; PIN HOLE – simulira izgled fotografija iz Loma, Holge i sličnih igrački – dodaje tamnu vinjetu i stilizira boje.

Dva nova filtera, dosad neviđena u prijašnjim modelima su CROSS PROCESSING, koji simulira pomaknute boje koje se dobiju kad razvijemo film u krivim kemikalijama, i DIORAMA, koja zablura vrh i dno slike da bi se dobio efekt za koji je inače potreban tilt-shift objektiv. Koliko god „ozbiljni“ fotografi frktali nosom – ART filteri vrlo su zabavan dodatak.

E-P2 snima i video, i to u rezoluciji 720p, bilježeći 30 frameova u sekundi. Raduje mogućnost ručnog namještanja postavki kod snimanja videa – to je dosad bila privilegija vlasnika puno skupljih aparata, kao što su Canon 7d ili Nikon D3s. I kod snimanja videa možemo koristiti ART filtere, no onda framerate pada, ovisno o procesorskoj zahtjevnosti pojedinog filtera. Olympus ima višegodišnje iskustvo u proizvodnji snimača zvuka, pa se hvali da je i u E-P2 ugradio kvalitetan stereo mikrofon. Ipak, za ozbiljno snimanje zvuka čekamo najavljeni dodatak koji će nam omogućiti spajanje vanjskog mikrofona.