Uvod u anatomiju ili kratka povijest pornića (20)

Autor: Josip Grozdanić

Uvod u anatomiju ili kratka povijest pornića (20)

Porno industrija u vrijeme interneta suočava se i s izraženim problemom piraterije. Naime, kad se snimljeni materijal, u čije su stvaranje svi sudionici uložili nezanemarivu količinu novca, vremena i energije, jednom nađe na webu, tu biva izložen brojnim zlouporabama. Jer, ako i zanemarimo činjenicu da će se mnogo posjetitelja XXX-stranica zadovoljiti isječcima, klipovima i teaserima koji su im ponuđeni besplatno, odnosno da se neće odlučiti za pretplatu na neki porno-sajt, i oni koji izaberu pretplatnički status često se počnu ponašati kao neočekivana i nelojalna konkurencija. Konkretno, prema riječima u prošlom nastavku spomenutog porno-producenta Mannyja Ulelea iz Las Vegasa, od tisuću pretplatnika nekog sajta možda i njih desetak (vjerojatno i više) počnu downloadati ponuđene materijale i tako stvarati bazu za svoj ulazak u biznis za odrasle. Oni vrlo brzo i sami krenu u kreiranje vlastitih porno-stranica i nuđenje njihovih sadržaja na prodaju, te tako postaju dio sve razgranatijeg lanca nelegalnog internetskog porno biznisa u kojem se za sve manji komad financijski isplativog kolača otima sve više gladnih usta. Na taj način lako je zaključiti da upravo obiljem ponude “sadržaja za odrasle” na internetu njihovi autori, producenti, glumci i svi uključeni u proces proizvodnje, konstantno rade u korist vlastite štete i na određeni način sami pod sobom kopaju jamu izuzetno neizvjesne budućnosti. A u trenutnom odnosu snaga i u kontekstu (do kraja) nereguliranih odnosa poslovanja preko “majke svih mreža” to se čini nerješivim problemom.

U iznalaženju najboljeg, odnosno najmanje lošeg rješenja tog problema, malo znači činjenica da vodeći ljudi u današnjoj porno industriji uglavnom ne odgovaraju tradicionalnim predodžbama koje pornofili i običan svijet o njima imaju. Obično se drži da bossovi pornografije pripadaju miljeu opskurnog polusvijeta s društvene margine, možda i kriminalnim krugovima nalik onom u filmu “8 mm” Joela Schumachera (uz ogradu da se Nicolas Cage u spomenutom naslovu suočio s proizvođačima snuff-filmova). Stvarni je svijet, međutim, drugačiji, pa vodeće porno-tvrtke predvode ljudi koji odgovaraju slikama arhetipskih poslovnih ljudi u skupim odijelima, s aktovkama i za volanima luksuznih automobila.

Takav nije samo (bio) dekadentni hedonist Hugh Hefner, koji se u carstvu Playboyevih zečica okružio campovski dizajniranim kičem i luksuzom, već njegov uzor slijede i šefovi internatskih porno-kompanija, kod kojih je naglasak ipak stavljen na poslovnost i profesionalizam. Štoviše, ovdje je nerijetko riječ i o visoko obrazovanim ljudima koji se poput primjerice Petera Acwortha, vlasnika sajta Kink.com, kiti titulama diplomiranog matematičara s Cambridgea i doktoranta sa sveučilišta Columbia koji je uspješan posao u bankarstvu zamijenio još lukrativnijim angažmanom u porno-industriji. Agilniji pornofili koji prate krevetske aktivnosti porno-zvijezde Claire Adams zacijelo ne znaju da je ona bivša studentica filozofije, kao i da je osoba umjetničkog imena Princess Donna, bliska suradnica prethodno spomenutog Acwortha, posjednica diploma iz studija fotografije i rodnih studija.

Čitave tvrtke organizirane su na takvim načelima visoke naobrazbe i profesionalnosti, podjednako u rangu producenata, redatelja, snimatelja, web-dizajnera ili tek “običnih” glumaca. Makar je na prvi pogled pornografija biznis za koji se čini da s moralom nema previše veze, današnja industrija XXX-filmova kao jednu od svojih najvažnijih vrlina ističe upravo etičnost. No ni ona nije jamac svijetle sutrašnjice pornografa, kojima kao možda jedina utjeha ostaje vječna i neiskorjenjiva čovjekova potreba za zadovoljavanjem skrivenih strasti i voajerskih poriva.

KRAJ