Briga i nebriga o filmskoj prošlosti

Autor: Krešimir Mikić

Začudno, tek 1980. godine počinje se ozbiljno govoriti o zaštiti filmske baštine. Kad to znamo neće nas nimalo čuditi što je više od 90 posto svjetske baštine iz pionirskog razdoblja filmskog medija zauvijek uništeno.
U Hrvatskoj tim se poslom od 1980. godine bavi Hrvatska kinoteka.
Zaštita filmova na novoj filmskoj vrpci
Najčešće rabljena metoda zaštite filmskoga gradiva jest izradba zamjenskog izvornog filmskog gradiva (inter-pozitiva ili dubl-pozitiva, novoga ton-negativa) te sigurnosnih kopija.
Popravcima vrpce originalnih negativa i ton-negativa, primjenom metode takozvanog’mokrog’ kopiranja (wet gate) uz niz očitanja svjetla i proba, na kraju su dobiveni vrlo dobri rezultati u izradbi novoga zamjenskog izvornoga filmskog gradiva. Riječ je o 30 posto poboljšanih slikovnih kvaliteta filmskog zapisa: boje, veća gustoća i kontrast uz bitno smanjenje mehaničkih oštećenja. Nova poliesterska filmska vrpca Eastman Kodak omogućuje tim filmovima u adekvatnim uvjetima pohrane od 5-10 °C i pri 35 posto vlage trajanje i dulje od tristo godina.
Filmski arhivisti dobili su precizne podatke i savjete znanstvenih ustanova i znanstvenika: ako se filmska vrpca čuva na 2-5 °C i  pri 35 posto vlage, filmsko gradivo sačuvati će se slijedećih oko 500 godina. Ako tu vrpcu čuvamo na 21 °C i 50 posto relativne vlage, onda će se njezin vijek trajanja smanjiti na 50 do 70 godina.
Filmska vrpca na nitratnoj podlozi (zapaljiva) zbog svoje izdržljivosti i posebnih slikovnih vrijednosti bila je sustavno u uporabi od 1895. do 1951. u europskom i svjetskom filmu. U bivšoj državi ta je vrpca u uporabi sve do 1954. Zbog starosti i neprimjerenih uvjeta dugotrajne pohrane filmsko gradivo i fotografije na nitratnoj vrpci potrebno je hitno presnimiti na novu poliestersku filmsku vrpcu.
Svi filmovi u našoj zemlji snimljeni u razdoblju od 1954. do 2000. snimani su na acetatnoj — kiseloj podlozi, podložni su utjecaju visoke vlage i temperature pa ako ih se čuva na 21 °C i 90 posto vlage za samo 21 mjesec kiselost će narasti do razine koju ocjenjujemo brojkom 3. Maksimalna kiselost filmske vrpce označava se brojkom 4 i riječ je o nepopravljivim oštećenjima filmske vrpce. To je stupanj razlaganja filmske vrpce bez mogućnosti popravka osim hitnog presnimavanja, da bi se sačuvao slikovni zapis i spriječilo kontaminiranje filmskoga gradiva u spremištu. Europski filmski arhivi nakon pojave nove generacije kvalitetnih intermediat-negativa i negativa ’finog’ zrna započeli su je rabiti u zaštiti i restauraciji filmskoga gradiva tek početkom 2000. Do tada ta se filmska vrpca zbog svoje čvrstoće koristila samo za izradbu filmskih kopija.
Živimo u vremenu takvih brzih promjena na području digitalne tehnologije koja nužno svim ključnim kulturnim ustanovama: muzejima, arhivima, bibliotekama i drugim imateljima audio-vizualnog gradiva nameću donošenje brzih odluka i hitno provođenje mjera zaštite određenih formata koji nestaju ili su u fazi razgradnje.

Uloga video tehnologije u zaštiti filmova
Mnogi su djelatnici u kulturnim institucijama prije petnaest godina pojavom formata VHS smatrali da presnimavanje filmskoga gradiva na taj format olakšava uporabu, a i neke su bitne informacije ili audio-vizualna djela izvorno i nastala na ovom formatu. Ustanovljeno je da je njihovo trajanje od pet do deset godina. Svjedoci smo da je format VHS ’mrtav’ I da ge je zamijenila DVD tehnologija.
DVD kao relativno novi digitalni format boljom kvalitetom slikovnoga zapisa, jeftinoćom opreme i samih disketa, odnosno diskova, osvojio je tržište i potpuno potisnuo VHS-kasete.
Kako se može zaštititi videogradivo na elektronskom i digitalnom zapisu?
Činjenica je da se videozapis na VHS i U-matic-videovrpcama hitno mora  presnimiti na DVD (koji traje samo pet ili deset godina) i to jedan master za pohranu i čuvanje na 18 °C i jedan DVD za uporabu.
Kvalitetniji oblik zaštite , ali ujedno je i skuplji, je presnimavanje na sustav analogne ili digitalne Bete —  tako presnimljeni materijali ipak traju oko dvadeset godina. Pojedini stručnjaci ozbiljno razmišljaju o sljedećoj varijanti- svoje videogradivo pohraniti na hard-discovima. Treba istaknuti da je na jedan hard disc moguće pohraniti dvadesetak dugometražnih igranih filmova ili tridesetak sati trajanja. To otvara niz drugih problema, od čuvanja na određenim temperaturama, konvertiranju i slično.

Zaštita zvučnih zapisa
S pojavom elektronskih i posebno medija na digitalnim formatima stari nosači zvuka, u opasnosti su od potpunog uništenja. Zaseban je problem kako zaštititi iznimno vrijedne zvučne zapise s početka stoljeća do 1945. s jedne strane, a zatim i goleme fonoarhive koji su stvoreni u radiostanicama. Sustav štednje i brisanja vrijednih zvučnih zapisa postoji, kao i kod televizije kad je riječ i magnetskim vrpcama, već više od dvadeset godina. Teško je pretpostaviti koliko je zvučnog materijala zauvijek uništeno.
Analogni  zvučni zapis u profesionalnim se studijima uz pomoć posebnih računalnih programa na računalnom sustavu restaurira  i prijenosi na digitalni medij. Cilj je da korisnik na kraju može dobiti sačuvani zvučni zapis u digitalnom obliku (CD).

Umjesto zaključka
— Najveći problem u čuvanju filmskog gradiva jest problem acetatne (kisele) filmske vrpce koja traži stalni nadzor temperature i vlage u spremištima. Europski filmski arhivi postavili su novi prioritet u svom radu, a taj je gradnja novih spremišta s uvjetima dugotrajne pohrane filmskog gradiva na 5 °C i 35 posto vlage. Treba imati na umu da svi europski filmski arhivi u svojim filmskim zbirkama čuvaju 70 posto ’kisele’ filmske vrpce.
— Potrebno je sustavno provoditi kontrolne preglede svih vrsta materijala te utvrđivati njihovo fizičko stanje, oštećenja, da bi se pravodobno mogle provoditi mjere zaštite. Svakodnevno je potrebno u više navrata kontrolirati temperaturu i vlagu u spremištima i o tome voditi preciznu evidenciju.
— Kombinacijom hlađenja i odvlaživanja mogu se postići djelotvorni uvjeti za trajnu pohranu filmskog gradiva. Treba nastojati u našim uvjetima i ovisno o financijskim sredstvima za crno-bijelo izvorno filmsko gradivo i filmsko gradivo u boji snimljeno na acetatnoj filmskoj vrpci osigurati uvjete dugotrajne pohrane od 5-10 °C i 35-40 posto vlage, a filmske kopije do 15 °C i 40 posto relativne vlage. Kad je riječ o filmskom gradivu snimljenu na nitratnoj filmskoj vrpci, zbog visoke starosti, filmske vrpce potrebno je čuvati na 5 °C i na 40-50 posto vlage ovisno o isušenosti filmske vrpce.
— Zabluda je mnogih posjednika audio-vizualnog gradiva da su i elektronski i novi digitalni formati vječni. Prema najnovijim istraživanjima i CD i DVD, koji su nestabilni mediji i nisu mediji za trajnu pohranu, njihovo je trajanje ograničeno na 5-10 godina.
— Potrebno je hitno izraditi prioritetne liste videogradiva, koje je potrebno sačuvati na dulje razdoblje i presnimiti ih ili na DVD (za korištenje-trajanje 5-10 godina) digitalnu Betu (trajanje do 20-30 godina) ili na hard disc.
— Filmska vrpca na novoj poliesterskoj podlozi uz primjerene uvjete pohrane osigurava trajanje filmske vrpce od 300 do 500 godina i nadalje je jedini medij za trajnu pohranu filma. Digitalne formate (CD, DVD) treba rabiti samo u svrhe brzog prenošenja informacija do korisnika.
Ako nećemo postupiti na ovaj način, nestati će brojni značajni filmovi i videozapisi- da ne spominjemo značajne video zapise o Domovinskom ratu. Postoji mogućnost da nestane ne samo filmska povijest, već nova povijest hrvatskoga naroda.
Dužnost je državnih institucija da o tome ozbiljno povedu računa jer krajnji je čas.
Film i video su kulturno dobro, jednako kao i spomenici, slike, literatura i drugo. Stari (analogni) i  novi (digitalni) mediji na tom se planu  dopunjavaju i povezuju.