Autor: Krešimir Mikić

Dječji medijski kutak

Od današnjeg broja uvodimo novu rubriku namijenjenu najmlađima-osnovnoškolcima-Dječji medijski kutak kojom želimo objasniti osnovne medijske fenomene i tako im pomoći da se snalaze u svijetu medija.

Umjesto uvoda:

Drago mi je što vas mogu pozdraviti na prvim stranicama naše nove rubrike koja se bavi medijima. Ja sam Krešimir, autor ovih stranica. Kad sam pomišljao hoću li napisati nešto ovakvo, namijenjeno vama, sjetio sam se što smo mi učili i znali o medijima u ondašnjoj školi. Ja sam, naime, od djetinjstva, još u prvom razredu, bježao u mrak kino dvorana, kasnije u projekcijsku kabinu u mjesnom kinu (sjećam se divnog gospodina Lamota, kinooperatera u Samoboru) kako bih uživao u svijetu filma. Oduševljavalo me gledati kako film prolazi kroz projektor i kako na platnu oživljuju sličice sa filmske vrpce. Kasnije sam bio član i voditelj školskoga kinokluba, gdje smo snimali svoje male filmove. Čitao sam sve što sam pronašao o filmu i televiziji, gledao puno filmova i snimao svoje, studirao sa filmskoj akademiji, a danas sam profesor na fakultetu koji druge podučava o medijima (filmu, televiziji, videu….). U međuvremenu sam postao članom Američke filmske akademije, potpredsjednikom Svjetskog instituta za medije i djecu u Hollywoodu, upoznao sam brojne „face“ iz svijeta filma i tako dalje. Zamislite kako je to lijepo, kad vam nešto što volite od djetinjstva postane životni poziv. Predivno, zaista.

Stoga me veseli da tu ljubav mogu podijeliti s vama i pokušati vas na stranicama ovog časopisa naučiti nešto više o onome s čime se svakodnevno susrećete, s filmom, televizijom, računalom…

Stoga krenimo u svijet medija.

LJUDI ŠALJU PORUKE, PRENOSE IH, PRIMAJU I SPORAZUMIJEVAJU SE…

Ljudi su od najstarijih vremena imali potrebu za sporazumijevanjem, za razgovorom, izmjenjivanjem misli i ideja. Prenosili su jedni drugima važne vijesti, sve u želji kako bi živjeli lakše, bezbrižnije. Prvotno su to činili pokretima, dimnim znakovima, bubnjem, slikama, govorom, zatim pismom, novinama, telegrafom, telefonom, radioprijamnikom, filmom, televizijom i danas računalom.

Sporazumijevati se može i neverbalno (bez uporabe riječi). Biljke, mijenjajući boju privlače kukce, a životinje ispuštanjem mirisa odbijaju neprijatelje (primjerice neke vrste riba).

Pokret tijela i ruku je također vrsta komunikacije (ples, razgovor osoba oštećena sluha).

Tetoviranjem se daje do znanja da netko pripada nekoj zajednici, primjerice grupama motorista. Životinje se međusobno sporazumijevaju tako što proizvode zvučne signale: krikove, brundanje, cvrkut, lavež, mijaukanje i slično.

Samo ljudi znaju stvarati glasove koji oblikuju govor. Neki znanstvenici smatraju da su prvi ljudi koji su rabili govor živjeli prije otprilike sto tisuća godina. Kad se dijete rodi ono ne zna govoriti. Okolina ga razumije po njegovom glasanju-krikovima, plaču i pokretima lica. Postupno, kako raste, uči rabiti glas, oblikovati riječi i u konačnici ovladava jezikom svojih roditelja i braće. Čovjek, međutim želi svoj glas rabiti i za druge namjene, a ne samo za govor, te ga možemo smatrati i prvim glazbenim instrumentom, onda kad pjevamo.

Za sporazumijevanje služe i slike, fotografije, sve ono što bi mogli nazvati znakom.

Otisak stopala u pijesku ili na snijegu ukazuje na nešto, u ovom slučaju na čovjeka, na činjenicu da je prošao tim putem. To je isto i otisak prsta, nešto što pripada samo jednoj osobi, po čemu znamo da je to baš taj čovjek i nijedan drugi. Prvi najstariji znakovi što ih je ostavio čovjek sežu odprilike 60.000 godina prije Krista. Bile su to oznake u kamenu ili na ostatku kosti. Što se njima željelo reći, ostalo je do danas velika nepoznanica. Oko 30.000 godina prije Krista ljudi su počeli crtati po stijenama ljudske ruke, krugove, likove iz lova…Ostavljali su poruku da su ovdje jednom bili.

Natpisima na zidu (grafitima) koji su se pojavili učestalo 80.-ih godina prošlog stoljeća, mladi su slikama i tekstovima prenosili prolaznicima svoje poruke, svoje misli i stajališta te su tako označavali i svoj teritorij.

Pismo je sustav znakova što ga ljudi rabe kako bi se sporazumijevali. Pomoću slike slova ukazuje se na neku misao i na govor.

Pismo ima dugu povijest od pojave u Mezopotamiji, na području današnje države Irak, preko Egipta, Kine sve do današnjih dana. Mogli bismo reći da je u pismu sadržana cijela povijest ljudskog roda.

S pojavom pisma je otkriveno da se kombinacijom, slaganjem slova mogu sačuvati i prenositi informacije.

 

Poput pisma u svijet znakovlja pripadaju i brojevi, note, razni simboli (zastave, grbovi, prometni znakovi, oznake, takozvani logotipovi za razne proizvode, primjerice za Coca -Colu).

Primjerice prometni znak nam služi za olakšano kretanje u prometu, za brže odvijanje prometa ali i za sigurnost građana.O svemu tome govori jedan znak. On prenosi sve te poruke, omogućava sporazumijevanje u svim zemljama svijeta.

Kako bi čovjek mogao drugom čovjeku slati razne obavijesti i poruke (kao što to danas činimo pomoću SMS poruka na mobitelima) i primiti njegov odgovor, on za to rabi osjetila, pokrete, govor, sposobnost crtanja i pisanja ili sredstva koja je sam stvorio (tisak, fotografija, telefon, telegraf, radio, film, televizija, video, računalo).

Ta sredstva nazivamo posrednicima ili medijima, odnosno sredstvima priopćavanja (nekome poslati poruku može se reći i priopćiti) ili prijenosnicima.

S jedne strane postoji pošiljatelj (onaj koji odašilje poruku), zatim onaj koji tu poruku prenosi nekome ( to može biti teklič na konju ili novinar u novinama ili na televiziji), dakle medij, i na kraju, osoba koja poruku prima- primatelj.

Prema tome, ti si pošiljatelj jer šalješ svojem prijatelju SMS poruku, mobitel je medij kojim tu poruku odašilješ, a prijatelj koji poruku prima je primatelj.

Primjerice, proizveden je novi automobil. Tvornici automobila teško je tu vijest priopćiti većem broju ljudi. Da ta poruka stigne do budućih kupaca automobila, potrebit im je novinar, dakle pošiljatelj vijesti, novine-kao medij i čitatelj koji je primatelj vijesti o novom proizvodu automobilske industrije.

Postoje vijesti (nekada rabimo i naziv informacije) koje dolaze u stvarnom vremenu (ti nešto kažeš i tvoj prijatelj koji stoji do tebe to odmah čuje, ili sjeti se situacije kad na televizijskom prijamniku gledaš izravni prijenos neke nogometne utakmice), ali i one koje primamo s zakašnjenjem (primjerice u novinama ili u televizijskom dnevniku).

Razlikujemo izmjenu informacija na blizinu (dva čovjeka sjede za stolom i razgovaraju) i na daljinu ( razgovor telefonom, televizijski prijenos).

Danas svi govore o općem sporazumijevanju, o tome kako su svi ljudi povezani u jednu mrežu, kako komuniciraju međusobno zahvaljujući Internetu. Što je Internet?

Internet (mladi u želji za skraćivanjem rabe naziv net) možemo zamisliti kao golemu knjižaru s puno polica koje su ispunjene knjigama. Međutim, pisci tih knjiga, knjige i čitatelji razmješteni su po cijelom svijetu.

Zamislimo kako je svaka od tih knjiga spojena na jedno računalo, a Internet je mreža žica koja međusobno povezuje sva ta računala, pa i tvoje, koje se nalazi u toj mreži, dakle umreženo je, kako to kažu stručnjaci. Tu mrežu možemo usporediti s ribarskom mrežom. Svaki čvorić na mreži predstavlja jedno računalo koje međusobno povezuje mnoštvo žica. Ribar je u mrežu uhvatio puno milijuna ribica (podataka).

Kada na svom računalu upišeš neku riječ, primjerice Hrvatska ili nogomet, u nekoliko sekundi možeš pročitati na nekoj web stranici (stranica na Internetu koja može sadržavati tekst, slike, zvuk i video) puno zanimljivih podataka o tom pojmu, vidjeti fotografije, video ili čuti glazbu (primjerice kod pojma Hrvatska, našu himnu). Tako je moguće štošta saznati i naučiti, a dostupne su ti iste informacije, možda i u isto vrijeme (ako ste istovremeno uključeni, odnosno ako istovremeno surfate, kako se to kaže i tražite isti pojam) kad i Hansu u Berlinu i Johnu u Londonu. Svi smo istovremeno međusobno povezani, kao da smo svi jedno veliko selo ili grad, jedna zemlja.

Pomoću Interneta moguće je i dopisivanje. To je takozvana elektronička pošta (engleski e-mail). Uključimo Internet, napišemo adresu druge osobe koja također rabi Internet, napišemo pismo i pritiskom na tipkovnicu svoju poruku pošaljemo primatelju. Brzo, jer on pismo primi već nakon nekoliko sekundi, bez poštanskih maraka, omotnice, bez odlaska do poštanskog ureda ili sandučića. Ako želi i ako je pri računalu on će ti odgovoriti začas i pismo je već u tvojem računalnom poštanskom sandučiću (mailboxu). To je slanje teksta kao kad pišemo obično pismo, ali to nije sve. Priključimo li na računalo mikrofon, fotografski aparat ili videokameru, elektroničkom poštom možemo poslati i zvučnu snimku, fotografiju ili video.

Zamisli sljedeću situaciju: tvoj stariji brat studira u Americi, a sestra u Zagrebu je rodila malu Ivanu. Otac ju je snimio digitalnim aparatom i ti odmah šalješ fotografiju Internetom bratu kako bi i on, zajedno s vama, bio sudionik tog veselog događaja.

Još jedan primjer o tome što nam sve pruža Internet: imaš prijatelja ili prijateljicu u stranoj zemlji. Telefonski razgovori fiksnim telefonom su vrlo skupi, kao i oni mobitelom. Osim što se dopisujete elektroničkom poštom, ti bi nju ili njega rado i čuo, barem nakratko. Telefonom? Ne, roditelji će se ljutiti. Možeš priključiti mikrofon u računalo, javiti njoj ili njemu da si uključen u mrežu (na Internet) i započeti razgovor (naravno, ako je i osoba s druge strane učinila isto), kao da razgovarate telefonom, samo znatno jeftinije. Uključiš li i kameru, možete se i vidjeti!

Kad malo odrasteš, moći ćeš s ljudima koji imaju iste interese kao i ti, raspravljati o

problemima, razmijeniti mišljenja uključivši se u velike zajednice, grupe. Takve rasprave na Internetu zovu se forumi, prema nazivu trgova na kojima se raspravljalo u starom Rimu.

Kada ćeš zarađivati svoj novac i imati ga naravno, puno, moći ćeš kupovati preko Interneta ne odlazeći u trgovinu, ali i rezervirati ulaznice za koncert ili kino.

U trenutku kad bolje upoznaš računalo i njegove mogućnosti, moći ćeš izraditi svoju stranicu, predstaviti sebe, svoju obitelj i prijatelje, sve ono čime se baviš i što te zanima, a što će zanimati i ostale koji posjećuju Internet stranice. Biti će to kao da su ušli u tvoj dom.

Što će sve još biti moguće teško nam je predvidjeti. Budućnost će pokazati.

Kakva je povijest pojedinih medija, što su bili, a što su danas-o tome čitajte u sljedećem nastavku.