Autor: Krešimir Mikić

Utjecaj medija

Često se govori o utjecaju medija, s time da se najčešće naglašava njihov loš utjecaj, posebice na mlade. Svakako, teško je zaobići činjenicu da mediji imaju neke negativne karakteristike, ali isto tako sadrže i brojne pozitivne. U nekim situacijama nije moguće okriviti samo medije kao glavne krivce. Potrebno je sagledavati cjelokupni kontekst, društvenu zbilju u kojoj se mediji javljaju, obitelj, školu, crkvu…No, najvažnije je mlade od najranijih dana medijski opismenjavati, što nikako ne znači da oni trebaju samo poznavati jezik pojedinih medija, već se prema njima odnositi i kritički, biti medijski osviješteni.Tako će se znatnije umanjiti loš medijski utjecaj. Gledajući svjetska istraživanja, s obzirom na mlade, najutjecajniji medij su računalne igre, zatim internet, televizija pa film, a onda tek slijede ostali mediji, poput radija, novina i drugi. Računalne igre su najutjecajnije stoga što djeca i mladež uz njih provode najviše slobodnog vremena, što se uz njih zabavljaju, relaksiraju, ali mogu i puno toga naučiti, ovisno koje igre preferiraju. I tu ih treba medijski voditi, ukazivati im na brojne prednosti računalnih igara, a ne ih prepuštati da sami traže smisao. Kad govorimo o emisijama na televiziji poput reality showa Big Brother i njegovog utjecaja na mlade trebamo biti svjesni činjenice da je ta emisija dobar presjek naše mlađe populacije, odgovaralo to nama ili ne. Pritom mislim na stanare u kući. To je izuzetna situacija u kojoj se uočavaju ljudske osobine koje su inače manje ili teže uočljive. Drugi je problem u čemu je ljudska potreba da to gledaju, zaviruju u tuđe živote, pri čemu mislim na gledatelje. To je poznata ljudska karakteristika o kojoj se ne govori puno, javno se osuđuje, jer kao nije pristojno… A što je drugo potreba za tračanjem nego ulaženje u tuđe živote? Ovo je samo emisija koja to javno potvrđuje. A sve je tako jednostavno. A ako nismo takvi, jednostavno odaberemo drugi kanal i tu nam se nudi već nešto drugo, korisnije, pristojnije… Na to gledam kao na jedan oblik medija televizije, kao na cjelodnevni izravan prijenos. Možda je to nekom ipak zanimljivije od primjerice prijenosa događanja u Saboru…U mojim razmišljanjima o medijima, nezaobilazan je film, meni, to moram priznati, najdraži medij. Naravno, postoje filmovi koji nisu za svaku dob. To se ne odnosi samo na, kako to znamo reći, nepoćudne prizore nego i teme koje se u pojedinim filmovima obrađuju, a koje mladi čovjek još u potpunosti ne može razumjeti.

Potrebno je za takve filmove naći odgovarajući termin prikazivanja (što je kod nas, ali i u svijetu poseban problem), uvesti, koliko god je to nepopularno određene preporuke (to bi trebali činiti stručnjaci iz područja pedagogije, psihologije, medijski stručnjaci, svećenici i drugi), kao što se to radi i u svijetu. Kad se na pojedine filmske naslove upozore djeca i mladež, roditelji, nastavnici, da ti filmovi ipak nisu za svaku dob, ako ih netko gleda, onda to čini na osobnu odgovornost. Protivnik sam bilo kakvih većih zabrana, jer je to praktički danas nemoguće provesti. Osim toga, sve što je zabranjeno, mlade još više privlači, bilo iz znatiželje ili prkosa. Mislim da ne bi bilo dobro vršiti selekciju sadržaja. Mediji prikazuju, bave se cjelokupnom zbiljom, životom. Kako bismo život mogli prikazivati u segmentima? To bi stvorilo još veće probleme. Trebali bismo imati specijalizirane kanale, primjerice kanal koji se bavi umjetnošću, dječji kanal, kao što postoje športski, glazbeni, ali i erotski kanali. Nadam se da će se i kod nas pojaviti kanal za djecu i mladež sa programom namijenjenom njima, sadržajima koji njih zanimaju, na način koji je njima prihvatljiv, ali uvijek tako, da se bave cjelokupnim životom, njegovim lijepim, ali i ružnim stranama. Televizija mora osposobiti mlade ljude za životno snalaženje, za životnu borbu. I to je njezin zadatak, osim zabave i informiranja. Oni koji rukovode televizijom trebali bi se okružiti brojnim stručnjacima iz raznih područja koji ih mogu savjetovati, kako bi program bio što bolji i što zanimljiviji. To nikako nije lagan posao. Vrlo je odgovoran, poglavito stoga što se mora voditi računa o različitim interesima gledatelja, o brojnim područjima koje treba «pokriti», a nažalost i neizbježnoj strategiji koja mora pomiriti informiranje, obrazovanje, kulturu, zabavu i zaradu. Televizija je skupa igračka, kao i film, i mora, da bi mogla proizvoditi programe, i zaraditi. A to znači činiti brojne ustupke, od rasporeda programa do reklamnih blokova, do proizvodnje i manje kvalitetnih emisija-serija, koje će, pretpostavlja se, gledati puno gledatelja, a onda će puno gledati i promidžbene poruke. Sve je to zatvoreni krug iz kojega je teško pronaći izlaz koji bi baš sve zadovoljio.