Autor: Josip Grozdanić

ta divna sTVorenja

Osim što je već dva desetljeća najmoćniji i najutjecajniji holivudski filmski i televizijski producent, notorni Jerry Bruckheimer ambicioznijim gledateljima i upućenijim filmofilima ujedno predstavlja i najomraženiju osobu iz holivudske

tvornice snova, da ne kažem noćnih mora, istoznačnicu bombastične i raskošno producirane, no i najčešće isprazne, površne, nerijetko priglupe i nepodnošljivo trivijalne eskapističke zabave, pop-corn hitova namijenjenih ponajprije tinejdžerima i osobama kojima IQ ne premašuje broj cipele.

Nakon što je njegov glavni konkurent Joel Silver producentske škare objesio o klin (jedino donekle pamtljivo što je tijekom posljednjih desetak godina izišlo iz Silverove «majstorske» radionice je trodijelna fantastična gnostička new-age papazijanija «Matrix»), desničar Jerry Bruckheimer, otvoreni zagovornik najgoreg američkog predsjednika u povijesti Georgea W. Busha i njegove administracije, te prema nekima neformalni glasnogovornik Pentagona koji navodno po nalogu vojnih glavešina producira filmove poput «Armageddona», «Pearl Harbora» i «Pada Crnog jastreba», samouvjereno vedri i oblači obroncima Beverly Hillsa, namećući trendove filmske i TV zabave, stvarajući instant zvijezde bez pokrića i naslovima kakvi su «Hrid», «Nestali u 60 sekundi», «Djevojke iz Coyote bara», «Zločesti dečki 2» i «Nacionalno blago» kontinuirano bezobzirno spuštajući donju kvalitativnu razinu koliko-toliko pristojne kino-zabave.

U kontekstu svega navedenog, dosadašnja tri izdanka franšize CSI, prema Reutersu već nekoliko godina najgledanijeg američkog TV formata u svjetskim razmjerima, unatoč mnoštvu nedostataka ipak se ubrajaju u pozitivnije stavke Bruckheimerove karijere. Premda su realističnost i uvjerljivost najčešći pridjevi kojima se opisuju nagrađivani prikazi (ne)zgoda forenzičarskih timova iz Las Vegasa, Miamija i New Yorka, predočavanja čijih slučajeva iniciraju i porast zanimanja za forenziku na američkim fakultetima, realizam i vjerodostojnost zasigurno su posljednji pojmovi koji se mogu povezati s radnim svagdanom radoholičara Gila Grissoma, Horatia Cainea i Macka Taylora, kao i njihovih suradnika.

Naime, riječ je o asocijalnim, napadno samouvjerenim i narcisoidnim te gotovo autističnim profesionalcima neopisivo predanima poslu, sveznalicama koji su doslovce popili svu pamet svijeta (osobito Grissom u interpretaciji Williama L. Petersena), koji s nevjerojatnom lakoćom iz malog prsta izvlače podatke o simptomima Kreutzfeld-Jacubove bolesti, sastavima austenitnih čelika, razmnožavanju dudova prelca u zabitim predjelima Arkansasa ili rasplodnim svojstvima šarana iz gornjeg toka rijeke Hudson, dakle sasvim nevjerojatnim eruditima pred kojima bi se i najveći enciklopedisti skrili u mišju rupu, a o Sherlocku Holmesu ili Philou Vanceu da se i ne govori.

Dakako, policijska procedura i svakodnevica stvarnih forenzičara, koja prema vodećem FBI-jevom DNK istražitelju Bruceu Budowleu možda ponajprije nalikuje onoj animirane obitelji Simpson, nemaju nikakve veze s posve artificijelnom, hiperstiliziranom, ušminkanom, kičastom i nerijetko karikaturalnom slikom koju o FBI-jevim istražiteljima nameće Bruckheimerova autorska trojka Anthony E. Zuiker (bivši vozač tramvaja), Carol Mendelsohn i Ann Donahue. Lažnim, nevjerodostojnim i glamuroznim prikazom istražiteljske rutine najviše se izdvaja jarkim bojama oslikana CSI podružnica iz Miamija, čijeg šefa Horatia Cainea utjelovljuje tragikomični David Caruso. Ispraznim pogledima, iritantnim ciničnim «one-linerima», negledljivim preglumljivanjem, gardom bezgrešnog moralnog autoriteta i patetično-teatralnim gestama i grimasama Caruso svoj lik pretvara u hodajuću karikaturu.

Njegov kvalitativni histrionski antipod je Gary Sinise, karizmatični i uvijek pouzdani glumac koji i papirnatom karakteru Macka Taylora s lakoćom uspijeva udahnuti životnost i višedimenzionalnost. A William L. Petersen, protagonist Mannova «Lovca na ljude» i svojedobno podcijenjena Friedkinova remek-djela «Živjeti i umrijeti u L.A.», glumačkim se izrazom smjestio negdje po sredini, neusporedivo smireniji i samozatajniji od Carusoa, ali i znatno skloniji samodopadnim pozama i izgovaranju značajnih monologa.

Predvidljivo, najveću odgovornost za sve scenarističke mane, logičke provalije, glumačka otkliznuća i produkcijske eskapade u franšizi CSI snosi Jerry Bruckheimer. Dokazi za to praktički nam se svakodnevno podastiru u programima HTV-a i RTL Tv-a, i bez uzimanja DNK i služenja sofisticiranim uređajima.