Sat-Multimedia & IT portal Satelitska-IPTV-Multimedija od 2006
Autor: Josip Grozdanić
ili 40 godina Montyja Pythona
Prije no što je 5. listopada 1969. godine u BBC-jevom noćnom terminu prvi put izgovorio kultnu rečenicu «And now for something completely different», John Cleese je, zabrinut zbog mogućeg neuspjeha projekta koji upravo pokreću, svom kolegi Michaelu Palinu izrazio bojazan da bi njihov serijal mogao biti prvi humoristični show u povijesti koji će publiku, podjednako studijsku kao i onu ispred malih ekrana, ostaviti potpuno hladnom i bez ikakvih reakcija. Uistinu, u godini koju su obilježili krvavi pohod Charlesa Mansona, smrt Briana Jonesa i promoviranje anemičnog Charlesa Windsora u princa od Walesa, zamišljeni humoristični serijal pun neobuzdanih apsurdnih dosjetki, otvorenog ismijavanja licemjerja i malograđanštine baš svih segmenata britanskog društva (politike, religije, znanosti, medija, kulture, sporta,…) i nemilosrdno (auto)ironično sprdanje s establishmentom, ispočetka se doimao potencijalno osuđenim na propast ili, u boljem slučaju, stjecanje kultnog statusa među odabranom publikom zasićenom sivilom koje je tada dominiralo otočkim malim ekranima.
A spomenutu frazu «And now for something completely different», koja potpisniku ovih redaka proteklih gotovo četvrt stoljeća služi kao svojevrstan lakmus papir kojim među svojim sugovornicima i vršnjacima otkriva osobe sličnog ukusa, senzibiliteta, kulturološkog profila i smisla za humor, pajtonovci su posudili baš iz BBC-jevih vijesti, u kojima su spikeri njome označavali mijenjanje rubrika i prelazak na ležernije teme. Kad su se te kasne listopadske večeri prije punih 40 godina televizijskim eterom prvi put razlegli zvuci Sousine «Koračnice zvona slobode», postalo je jasno da pojavom «Letećeg cirkusa Montyja Pythona» TV humor doživljava revolucionarne promjene poslije kojih više ništa neće biti isto. «Leteći cirkus…» konačni je naslov serijala koji se, prema idejama nekadašnjih studenata s Cambridgea Johna Cleesea i Grahama Chapmana, već dokazanih humorista i autora serije «At Least the 1948 Show!», njihovih kolega s Oxforda Michaela Palina i Terryja Jonesa, godinu dana mlađeg polaznika Cambridgea Erica Idlea te Amerikanca Terryja Gilliama, prethodno trebao zvati «Owl Stretching Time», «The Toad Elevating Moment», «Vaseline Review» i «Bun, Wackett, Buzzard, Stubble and Boot», da bi nakon «Baron Von Took´s Flying Circus» i «Arthur Megapode´s Flying Circus» Cleese predložio «Python´s Flying Circus», čemu je naposljetku pridodano ime Montyja Bodkina, protagonista proze humorista P. G. Woodhousea.
Već nakon prve epizode, u kojoj su se našli legendarni skečevi «Arthur ´Two Hole´ Jackson» i «Najsmješniji vic na svijetu» (priča o ubojitoj šali kojoj podlegne svatko tko je pročita), gledatelji su shvatili da izuzetno inteligentan pajtonovski humor s odgodom nije za svačiji ukus. Polusatni TV program koji je riječima «It´s!» otvarao Michael Palin pomaknutom parafrazom prepoznatljive scene iz «Robinsona Crusoa», slavni je britanski humor obogatio jedinstvenom kombinacijom nadrealizma, anarhoidnosti, bizarnosti, nonsensa i apsurda, a nakon isprva skromne gledanosti, suludi skečevi i njihovo besmisleno povezivanje, dosjetke bez poante prekidane u naizgled ključnim trenucima, šašave Gilliamove animacije, kao i subverzivno, (auto)ironično i urnebesno zabavno poigravanje televizijskim medijem i očekivanjima publike, serijalu su osigurali nepodijeljenu naklonost gledateljstva, a njegove autore prometnuli u omiljenu «zločestu djecu» kojoj apsolutno ništa nije bilo zabranjeno.
Pajtonovci su taj status objeručke iskoristili i bespoštednom podsmjehu podvrgnuli baš sve, zadrigle političare, ukočene i tupave vojne časnike, samodopadne umjetnike, crkvene velikodostojnike sklone upletanju u svaku poru društva, hipertrofirane povijesne mitove, nedodirljive ideološke svete krave i svakovrsne društvene nastranosti, pritom žestoko ismijavajući ljudsku prijetvornost, lažni puritanizam i licemjerje. Upravo činjenici da John Cleese i društvo u svom radu, podjednako sastavljenom od fizičkih gegova i verbalnih prepucavanja, nisu držali ni do kakvih ograda ili (ne)pisanih društvenih pravila, možemo zahvaliti to što njihov svojedobno avangardni humor i ubojite dosjetke i danas posjeduju svježinu i aktualnost istovjetne onima u doba premijernog prikazivanja.
